Institut za ratne zločine treba da bude nezavisan

Smatram da je važno da se preispita status instituta, koji je pod kontrolom vlade, i da se rad instituta ne odlaže dugim parlamentarnim procesom.

0
208

„Osnovni problem u vezi sa ovom institucijom je nedostatak nezavisnosti, ona je vladina institucija, stoga nije vredna čitanja nacrta“, rekao je poznati advokat za ljudska prava kada je video nacrt zakona o Institutu za ratne zločine na Kosovu.

U septembru, dve godine nakon najave formiranja Instituta i četiri godine nakon ukidanja prethodnog 2018. godine, kosovska vlada je podnela Narodnoj skupštini nacrt zakona o stvaranju novog Instituta za zločine počinjene tokom rata na Kosovu.

Međutim, zakon je neznatno poboljšan u odnosu na tekst ranijih zakona koji se bave sličnim pitanjima, s obzirom da se navodi da se zločini vezani za rat i počinjeni posle njega, odnosno posle 20. juna i do 31. decembra 2000. godine, takođe mogu istraživati i dokumentovati. To je važno, jer su kasniji zločini navodno bili povezani sa sukobom i ponekad su imali širi etnički aspekt. 

Od vitalnog je značaja da ova tema ne stagnira, niti nazaduje. Smatram da je važno da se preispita status instituta pod kontrolom vlade i da se rad instituta ne odlaže dugim parlamentarnim procesom.

Postoji još jedan deo vladinog rada na suočavanju sa prošlošću, a to je da razvije Strategiju tranzicione pravde. Čini se da je ova strategija u velikoj meri razvijena, ali još uvek nije stavljena na javnu konsultaciju od strane Ministarstva pravde. 

Rad Komisije za istinu i pomirenje, koju je prvobitno inicirao Hashim Thaçi, predviđen je kao mogući deo ove strategije, iako se čini da reč pomirenje ne ide u korist onih koji bi mogli da imaju poslednju reč o tome, Kancelariji predsednika. Pomirenje je težak koncept. Međutim, moramo da se podsetimo da je pomirenje proces, a ne odredište. Druge zemlje u postkonfliktnoj situaciji sprovele su ga sa solidnim uspehom.

Ovaj proces je potreban da bi se razumelo šta se desilo u vreme sukoba, da bi se utvrdila istina tamo gde je to moguće, i da bi se krenulo napred iz prošlosti, kroz obrazovanje i razumevanje, a pre svega da bi se izbeglo bilo šta slično u budućnosti, da bi se strane još jednom spojile. Evropa je tragično ponovo svedok rata i mnogo toga što se dešava u Ukrajini može se pripisati neuspehu čoveka da se pomiri sa prošlošću i da je razume.

Kao što je nedavno napisano u publikaciji Kosovskog centra za humanitarno pravo: „Pomirenje…  ne znači zaboravljanje, ili napuštanje prošlosti, niti zahteva oproštaj ili pomilovanje. Umesto toga, na individualnom i društvenom nivou, pomirenje znači učenje iz prošlosti i menjanje stavova i ponašanja kako bi se obezbedilo međusobno poštovanje i otporna društvena kohezija. “

Napad Vladimira Putina na Ukrajinu trebalo bi da bude pravi signal Kosovu da ne odlaže usvajanje zakona potrebnih za suočavanje sa prošlošću i da bude jasno čije ruke treba da drže kormilo posla. Vlade dolaze i odlaze, i obično imaju dnevni red, ali nezavisne stručne institucije daju svom radu kontinuitet i posvećeno znanje i iskustvo.