Izazov pomirenja u odvojenom društvu i obrazovnom sistemu

Dok se naučna literatura o kosovskom ratu, međunarodnoj intervenciji i izgradnji države sve više povećava, malo je bilo fokusa na ulogu obrazovanja kao sredstva pomirenja. Čak i nekoliko studija koje se fokusiraju na obrazovanje, na Kosovu ili u drugim post-konfliktnim društvima, generalno previđaju ulogu edukatora/nastavnika.

(Iskustvo nastavnika istorije na Kosovu sa predavnjem o ratu)

Obrazovanje ostaje suštinsko sredstvo u izgradnji nacije i društveno-ekonomskom napretku. Štaviše, obrazovanje je sve više postalo nezaobilazan alat za suočavanje sa prošlošću, pomirenje i uspostavljanje demokratskog građanstva u post-konfliktnim društvima. Značaj nastave istorije je prepoznat među kreatorima politika, praktičarima i naučnicima koji se bave izazovima pomirenja u post-konfliktnim društvima. 

U slučaju Kosova, obrazovanje je posebno relevantno u naporima da se razumeju koreni etničke segregacije devedesetih godina, kao i izazovi integracije ne-dominantnih zajednica u kosovski politički sistem i društvo, nakon rata i proglašenja nezavisnosti.

Uprkos uzastopnim naporima Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) i kosovskih institucija da integrišu sve zajednice u kosovsku državu i društvo, obrazovanje u stvarnosti ostaje jedna od najsegregiranijih oblasti na Kosovu, sa učenicima kosovskim Srbima koji pohađaju škole koje su deo obrazovnog sistema Srbije.

Ta realnost predstavlja ozbiljan izazov za napore na postizanju pomirenja i uspostavljanju demokratskog režima građanstva na Kosovu. Dva obrazovna sistema – kosovski na albanskom jeziku i srpski na srpskom jeziku – prisutna na Kosovu, funkcionišu u odvojenim objektima i sadrže različite nastavne planove i udžbenike. Štaviše, kada je u pitanju podučavanje istorije i prošlih sukoba, oni nastavljaju da perpetuiraju međusobno isključive (nacionalističke) narative o prošlosti uopšte i ratu na Kosovu, konkretnije.

Dok se naučna literatura o ratu na Kosovu, međunarodnoj intervenciji i izgradnji države sve više povećava, malo je bilo fokusa na ulogu obrazovanja kao sredstva pomirenja. Čak i nekoliko studija koje se fokusiraju na obrazovanje, na Kosovu ili u drugim post-konfliktnim društvima, generalno previđaju ulogu edukatora/nastavnika.

Iskustvo nastavnika istorije na Kosovu koji predaju o ratu

Nedavna studija glavnog autora ovog članka istražuje iskustva nastavnika istorije koji rade u okviru kosovsko albanskog sistema na Kosovu. Neki od najupečatljivijih nalaza ove studije koji uključuju nekolicinu nastavnika istorije na Kosovu, razmatrani su u nastavku. 

Gotovo da nema obuke za bavljenje osetljivim temama

Bavljenje osetljivim temama koje bi mogle da uzburkaju emocije učenika, stvore uznemirenost i eventualno neki zaokret u učionici čini se kao skup veština koje nastavnici istorije u post-konfliktnim društvima treba da steknu, budući da su ovakve situacije veoma česte u društvima sa nedavnom istorijom nasilnog sukoba. Bilo bi logično da to bude deo predmeta didaktika ili eventualno psihologija/pedagogija, ako ih ima u programu početne obuke za nastavnike (univerzitetskih programa za istoriju ili nastavu istorije). Nažalost, niko od nastavnika nije pomenuo da je imao bilo kakvu obuku u bavljenju osetljivim temama tokom početne obuke nastavnika (univerzitetog programa koji su pohađali).

Multiperspektivnost na stranputici

Multiperspektivnost je jedan od najpoznatijih „konstrukata“ o kojima se govori kada je reč o modernoj nastavi istorije. Postoje različite definicije i shvatanja multiperspektivnosti, ali njeni glavni aspekti su dobro sažeti u Stradlingovom radu iz 2003. godine, koji navodi da je multiperspektivnost proces koji podrazumeva „razumevanje da i mi imamo perspektivu koja je filtrirana kroz naš sopstveni kulturni kontekst, koja odražava naše sopstveno gledište i tumačenje onoga što se desilo i zašto, naše sopstveno viđenje onoga što jeste i nije relevantno, a koja može odražavati i druge predrasude i pristrasnosti“ (str. 13). Implementacija multiperspektivnosti u učionici najčešće počinje uvođenjem različitih, često kontradiktornih, izvora o istom događaju i započinjanjem diskusije o razlikama. To bi trebalo da dovede do razvijanja svesti učenika o postojanju različitih perspektiva i različitih načina za konstruisanje istorijskih događaja. To bi trebalo da pomogne učenicima da razviju određene veštine istorijskog mišljenja i može biti od velike pomoći u post-konfliktnim kontekstima gde se alternativne perspektive često zanemaruju. Većina učesnika studije prisustvovala je obuci o multiperspektivnosti i neki od njih primenjuju multiperspektivni pristup u učionici. Međutim, na osnovu načina na koji opisuju svoja iskustva, čini se da mnogi pogrešno shvataju glavnu korist ovog pristupa. Dok su retki učesnici izveštavali o osporavanju pojedinih predrasuda o drugoj grupi, mnogi koriste istorijske narative koje je kreirala druga grupa kako bi „dokazali“ istinitost i legitimnost sopstvene verzije događaja sa stanovišta njihove grupe. 

Nastavnici kao primarni izvor

Većina nastavnika koji su učestvovali u istraživanju ima neko lično iskustvo nasilnog sukoba. Ova situacija, koliko god uobičajena u post-konfliktnim društvima, otvara prostor za potencijalno problematične prakse. U slučaju učesnika istraživanja, svi su prijavili korišćenje sopstvenih, ličnih ili porodičnih, iskustava kako bi dodali „ljudsku dimenziju“ nedavnoj istoriji. Većina je rekla da je to podstaknuto od strane učenika koji često pitaju “kako je zaista bilo tokom rata”. Većina učesnika istakla je prilagođavanje svojih ratnih priča u zavisnosti od uzrasta učenika sa kojima rade kako ih ne bi traumatizovali. Pored toga, mnogi učesnici su cenzurisali i preuređivali svoje lekcije u zavisnosti od znanja koje su imali o gradu/okolini u kojoj predaju. Na primer, kada su u određenom razredu bili učenici koji su dolazili iz „porodice koja je mnogo patila“, oni bi to znali na osnovu prezimena i preskočili neke teme emocionalno nabijenog sadržaja. 

Sećanja na suživot 

Konačno, nakon razgovora sa nastavnicima istorije raznih uzrasta, bilo je moguće napraviti neke razlike između načina na koji su nastavnici starije generacije (dovoljno stari da su iskusili i radili u vreme pre rata) i nastavnici mlađe generacije (koji su i sami bili mala deca tokom rata) predavali o ratu na Kosovu. Naime, većina starijih nastavnika je izveštavala o uključivanju neke vrste priče o mirnom suživotu pre rata u svoje časove istorije. Većina je ovo radila kako bi pokazali da u ratu obični ljudi pate na svim stranama. S druge strane, ovakve vrste iskustava nisu dostupne nastavnicima mlađe generacije. 

Ukratko, nedostatak odgovarajuće obuke za suočavanje sa teškim temama, specifičnom načinu praktikovanja multiperspektivnosti u učionici i značajno oslanjanje na lična iskustva, oslikava komplikovanu sliku istorijskog obrazovnog pejzaža na Kosovu. Najvažnije je to da ovi nalazi ukazuju na veoma raznovrsne lekcije iz istorije o Kosovskom ratu. U zavisnosti od starosti nastavnika ili ko su ostali učenici u razredu, kosovski učenici koji pohađaju časove istorije na albanskom jeziku mogli bi da dobiju veoma različite priče o ratu na Kosovu. To u velikoj meri ometa potencijal istorijskog obrazovanja da olakša pomirenje. 

Rodoljub Jovanović je doktorirao na temu Ljudska prava: Etički, društveni i politički izazovi (Sukob i kulture mira) na Univerzitetu Deusto. Kao saradnik programaKosovo Research and Analysis Fellowship  istražuje izazove podučavanja nedavne nasilne istorije na Kosovu.

Gëzim Krasniqi je predavač nacionalizma i političke sociologije,  ko-direktor Master programa  Nacionalizam u Globalnoj Perspektivi na Univerzitetu u Edinburgu, Velika Britanija. Njegovo trenutno istraživanje uključuje proučavanje starih i novih državnih struktura u jugoistočnoj Evropi i državljanstva u društima sa spornim uređenjem.