Jedanaest godina ničega, sa izglednom perspektivom ni za šta

EU kao posrednik i garant postignutih sporazuma više nema šta da ponudi stranama kako bi poštovale preuzete obaveze i kako bi reč EU nešto značila, niti, pak, Evropska unija mnogo brine oko toga.

0
284

Godina 2022! Lajčak i Eskobar u poseti Kosovu i Srbiji u pokušaju da dogovore implementaciju sporazuma postignutih u dijalogu pod pokroviteljstvom Evropske unije. Ništa čudno, reklo bi se, da posrednici u dijalogu posete strane u dijalogu kako bi usaglasili stavove i dogovorili implementaciju sa ciljem da se ide napred u odnosima Srbije i Kosova.

Ali hajde da se vratimo 8 godina unazad.

Godina 2014. i ja pišem prvi tekst za New Perspektivu, prvi od mnogo koje sam napisao u narednim godinama. Godinu dana pre ovog datuma postignut je “Briselski sporazum” gde je jedna od tačaka sporazuma bila i formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom. Kroz sve te tekstove i godine koje su usledile, provlačila se tema Zajednice, međuetničkih odnosa, saradnje, unapređenja društva, tolerancije, ali i evropskih integracija Srbije i Kosova. 

I tako smo došli u sadašnji trenutak, 11 godina od početka dijaloga, 9 godina od potpisivanja “Briselskog sporazuma”, 8 godina od mog prvog teksta za New Perspektivu, ja ponovo sedim za računarom i pišem tekst na temu za koju imam osećaj da sam je obradio nebrojano puta. Sve moguće i nemoguće je rečeno o ovoj temi, a da se realno stanje na terenu nije pomerilo sa mrtve tačke svih ovih godina.

Hajde da vidimo šta se sve promenilo u ovom periodu u kom dijalog nije dao nikakve, ili gotovo nikakve realne rezultate. Počeću od jako bitne strane u dijalogu, koja formalno i nije strana u dijalogu – od Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

U vreme otpočinjanja dijaloga, predsednik SAD je bio Barak Obama (Barack Obama), Arapsko proleće se tek zahuktavalo, SAD su i dalje bile svetski hegemon i država koja se pitala manje-više o svemu u svetu. U međuvremenu, desile su se mnoge krupne stvari, Donald Tramp (Donald Trump) je postao predsednik, što je kuriozitet sam po sebi, SAD su promenile odnos prema svetu i više se fokusirale na unutrašnje prilike. Potpisan je i Vašingtonski sporazum za potrebe ostanka Trampa na vlasti, a takođe bez ikakvog realnog efekta na terenu. Tramp je izgubio vlast. Džo Bajden (Joe Biden) je inaugurisan kao novi predsednik SAD. Došlo je do povlačenja američkih trupa iz Afganistana. Neki drugi faktori igraju sve značajniju ulogu u međunarodnim odnosima.

Srbija je za to vreme gotovo utonula u totalitarizam. Postala je zemlja gde institucije gotovo da ne postoje, a i one koje postoje podređene su volji vladajuće partije, da ne kažem predsedniku te partije. Odnos prema Kosovu, a pre svega Srbima na Kosovu je ostao neiskren, rekao bih i nemaran u meri u kojoj bi bilo normalno da bude. Ali nisu prvi sa takvim odnosom. Očekuje se apsolutna poslušnost, svako drugačije mišljenje je gotovo pa kažnjivo, etiketiranje na sve strane, a stanje na terenu – nepromenjeno! Pored onoga što je već prepušteno Kosovskim institucijama, održava se status quo! Strategije ni na vidiku, problemi se rešavaju ad hoc, odgovornost se ne preuzima nikako!

Kosovo… ista ona nedovršena država kakva je bila i na početku pregovora sa nešto više ovlašćenja kada se tiče život Srba na Kosovu u odnosu na trenutak početka dijaloga. Punog suvereniteta na celoj teritoriji i dalje nema, napretka u izgradnji države malo, definitivnog međunarodnog priznanja nimalo, boljeg života na Kosovu ni na vidiku, ali punih autobusa za inostranstvo i te kako. Doskorašnji lideri u pritvoru zbog suđenja za zločine, sadašnji lideri preki, tvrdoglavi, neće ni kako oni hoće, sa sve manje razumevanja među zapadnim prijateljima za njihove postupke.

Možda i najbitnije – Evropska unija. Od institucije od integriteta, institucije za uzor svima, šampiona u demokratičnosti, pravima i svim onim proklamovanim vrednostima iz Mastrihta, ostala je jedna, usuđujem se da kažem, prazna ljuštura. Od bitnog faktora u međunarodnim odnosima, postala je strana koja se ne konsultuje u sporovima na samim njenim granicama (kriza u Ukrajini), već to čine Rusija i SAD. Okupirana svojim problemima, koji nisu ni blizu rešenja, vapi za reformama koje se ne sprovode, izgubila je stari sjaj koji je privlačio sve zemlje u tranziciji, zemlje iz njene interesne sfere. Toliko da sada imamo pristupni proces radi procesa, dijalog radi dijaloga, saopštenja radi saopštenja, bez realnih izgleda za bilo kakve rezultate u tim procesima i definitivno bez konkretnog uticaja na trenutna dešavanja. Strane u dijalogu kurtoazno saslušaju šta predstavnici EU imaju da kažu, ali kao po pravilu rade onako kako hoće. Deluje da više nema ni iskrene želje za EU integracijama u većini zemalja koje su u predpristupnom procesu, a definitivno i sigurno unutar EU nema iskrene želje za daljim proširenjem, što se uostalom i ne krije, već je jasno saopšteno više puta. 

Ovo nas dovodi do dela ogdovora zašto se već više od deceniju stvari ne pomeraju sa mrtve tačke. Jednostavno, EU kao posrednik i garant postignutih sporazuma više nema šta da ponudi stranama kako bi poštovale preuzete obaveze i kako bi reč EU nešto značila, niti, pak, Evropska unija mnogo brine oko toga. Jednostavno, dok ne reši sopstvene probleme, dok se ne reformiše na način da povrati funkcionalnost i da same njene članice poštuju principe na kojima je EU i osnovana, nema nade da će se ozbiljnije pozabaviti dijalogom Srbije i Kosova, a još manje nade ima da će imati šta konkretno da ponudi dvema stranama!

Do tada, status quo je izgleda nešto što svima odgovara. Vlastima Srbije kako ne bi morale da načine neizbežne i bolne korake u procesu konačnog rešenja pitanja Kosova, i kako ne bi ugrozile sopstveni rejting i ostanak na vlasti. Kosovskim vlastima kako među svojim građanima ne bi ispali slabići, jer bi u konačnom procesu morali da urade određene ustupke koji sigurno nisu popularni među ljudima na Kosovu. “Nezvaničnim trgovcima” (da se tako lepo izrazim) status quo garantuje privilegije kao i do sada, ekstra profit koji u bilo kojoj varijanti konačnog rešenja više neće biti. A međunarodnoj zajednici, kakvu-takvu stabilnost u ovom regionu. Bez mnogo talasanja, sa istim činiocima na vlasti, sa podmirenim interesnim grupama, jedna stabilokratija je nešto izvesno i nešto što daje vremena EU da se presabere… ili ne!


Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.