Multietnički ples

Nekad su znali ti seminari biti zabavni i negde u podsvesti sam znao da će služiti mom napretku. Malo javnog nastupa, socijalizacije, malo oslobađam svoj prilično tanak engleski. Uz sve ovo katkad znaju ti seminari biti jako zabavni, izlasci, zbijanje šala. Odluka je donesena, čekao me put.

0
168

Urezana priča iz moje mladosti koju ne mogu izbrisati sve gumice sveta, desila se sada već davne 2012 godine. Od tada se moje poimanje drugih naroda i štošta u životu promenilo. To su bili dani kada sam skužio mnoge stvari, postao zreliji, stvorio sasvim drugu percepciju okruženja, razbio stereotipe.  Uspeo sam da prevaziđem neke svoje loše strane, a istovremeno sebi dao putokaz.  

Dan je bio nekako trom, ja sličan tome, bez iole razloga. Telefon zvoni, direktor nevladine organizacije sa kojom u poslednje vreme učestalo idem na seminare zove na pohod već prvog slobodnog vikenda, ovog puta u Prizren. Pomislih „još jedan dosadan seminar“,  no ostanem li kući, biće još dosadnije, ispiti su još uvek daleko da bih toliko bio ozbiljan. No, opet kalkulišem da dam odgovor, odlažem za kasno uveče.  Nekad su znali ti seminari biti zabavni i negde u podsvesti sam znao da će služiti mom napretku. Malo javnog nastupa, socijalizacije, malo oslobađam svoj prilično tanak engleski. Uz sve ovo katkad znaju ti seminari biti jako zabavni, izlasci, zbijanje šala. Odluka je donesena, čekao me put. 

Nas dvadesetak učesnika sa severa Kosova iz sve četiri opštine, uglavnom Srba, okuplja se u blizini dobro poznatog mosta na reci Ibar u Mitrovici. Subotnje jutro, mnogi su izlazili prethodnu noć i onako glasoviti dok čekamo prevoz ne marimo da li ćemo ikog probuditi. Po običaju svi sedamo u zadnji deo autobusa i nastavljamo sa  pričom i uglavnom se ponavljaju anegdote sa prethodnih seminara. Jutro je, ali opet se čuje smeh i graja u pozadini autobusa sve do Prištine, gde nas očekuje ostatak učesnika. Tada se sve prekida i nastaje odmeravanje Albanaca koji će zastupati svoju zajednicu na pomenutom dogadjaju.  Uglavnom studenti iz Prištine, Orahovca, Gnjilana. Ima i poznatih likova, ali i sa njima smo prilično zvanični. Nekako postajemo pristojni, oprezni, nepoverljivi.

Dolazak u Prizren i svi postajemo opušteniji. Moram priznati da mi taj grad to nosi sa sobom, neku toplinu i srdačnost. Lični prtljag se ubrzo našao u hotelskim sobama, a mi na radnom sastanku. Dočekali su nas članovi britanske ambasade, pokrovitelji ovog projekta. Za razliku od nas prilično neposredni, opušteni, kao da su došli na zabavu, koja se kasnije istog dana i dogodila. Predstavljanje, prezentacija, ručak, a pogled nikako da preusmerim sa jedne Albanke iz Gnjilana. Kritikujem sebe, ne čujem ostale o čemu pričaju, nekako sve usmereno ka toj devojci.  

Trenutak koji je obeležio dan je žurka na kojoj su članovi britanske ambasade pokušali da zbliže Albance i Srbe.  Strana muzika, set dobro poznatih pesama, ali još uvek niko nije opušten, sve do trenutka kada su stranci od nas zatražili da odigramo jedan ples, ali bi bilo poželjno zbog boljeg upoznavanja da plešemo jedni sa drugima, da se ne osvrćemo na nacionalnost i veru, što je bilo u redu. Sponzori  su ti koji su pokrenuli igru, a zatim dva slobodnija para koji su ušli na podijum i pokazali slobodu i hrabrost i razbijanje barijera. Uh…. težak trenutak za mene, ustežem se, voleo bih da bolje upoznam Albanku u koju sam piljio tokom dana, no to nije tako jednostavno. Bojim se odbijanja, bojim se da ne reaguje neko iz njene grupe, zapravo nisam sebi ranije davao toliko slobode. Pesma će proći ne donesem li odluku, a u međuvremenu se našlo još nekoliko parova na podijumu. Prelomio sam, ne želim da mi ovaj trenutak propadne, valjda pobedih sebe. Devojka meni okrenuta leđima, ispija sok sa koleginicama, prilazim joj, a ostale se smeju. Smešno je i meni, zbunjen sam, čudan sebi, sav utrnuo. Pristala je… Sav u grču sam, ona takođe, eto nas sa ostalima, plešemo.

Dok gledam u nju, gledam i sa strane, pratim reakciju ostalih, postavljam neka banalna pitanja. Nekako se na trenutak osetih ponosno na sebe.  Imao sam utisak da je posle samo dva okreta bio kraj pesme, koji sam jedva i dočekao. Odahnuo sam, sve je dobro prošlo. Sve je završeno aplauzom.

Vraćam se nazad među svoje, da dobijem kritike. Bilo ih je, kroz šalu, ali i predlog da posle žurke izađemo u neku diskoteku. Radije bih ostao da pričam, provedem veče sa devojkom sa kojom sam plesao, ali u tom trenutku je bilo nemoguće. Zauzdao sam sebe kako ne bih gledao u nju, ali opet krajičkom oka želeo da vidim da li ona gleda ka meni. Hah, nije marila.  Onda mi ništa nije preostalo, izazov je prihvaćen, nas petoricu je čekao izlazak.  

Topla prizrenska noć, hodamo po ulici, osluškujemo gde se čuje muzika i  osobođeno pričamo na srpskom.  Nagovestio sam da neko može pomisliti da to radimo namerno.  Svi prolaznici su staloženi, gledaju sebe, sve je u redu. Sve do trenutka kada ulazimo u treći lokal jer u prethodna dva nije bilo mesta. Ovde smo ugledali sto, gde smo se stacionirali. Posle samo par minuta preko osamdeset posto ljudi je zurilo u nas kao da nam na čelu piše „Srbin“ ili da nosimo kokarde na glavi. Jako neprijatan osećaj. Sve kolege su isto primetile i bile saglasne da se brzo vratimo u hotel. Naručili drugo piće, a diskoteka je  sada već puna, ljudi se češu o nas da bi prošli. Mi se gledamo, strepimo, čini mi se da struji u vazduhu i da smo blizu incidenta, ali opet pokušavamo da se smejemo, hladni su to osmesi, svi smo jedva čekali da se vratimo u hotel. Kakva ludost, ovo je baš bilo rizično. Odahnuli smo kada smo se našli u svojim sobama. 

Drugi dan u Prizrenu, nedelja, radna, sve je pod utiskom prethodne večeri. Razmenjujemo stavove sa Albancima, dosta rasterećeniji, slobodni da kažemo i neke stvari od kojih smo zazirali u prvom trenutku. Pokušavam da stupim u kontakt sa devojkom sa kojom sam plesao, kako bih uvideo da li se možemo čuti i preko društvenih mreža. Na pauzi posle ručka se stvorila ispred mene, kao da je i ona to želela. Divan osećaj. Činilo mi se da smo na početku nečega, ali ni sam ne znam čega. Kako kad je Albanka, kako kad je druge vere, kako kad je daleko od mene, kako?

Po završetku ovog seminara smo upali u neku igru, svakodnevno dopisivanje, otkrivanje sebe. Raspitivali se kada će neki novi seminar na kome možemo biti zajedno. Već posle tri nedelje ponovo smo bili na seminaru, ovog puta na Brezovici, puno vremena proveli zajedno. Tako me je opilo njeno prisustvo. Svesni tih barijera kao da smo sve više privlačili jedno drugo. Čak su i drugi primetili našu čudnu komunikaciju. Po povratku sa Brezovice sedeli smo zajedno, na sredini autobusa, baš onde gde su se nezvanično odvajali Albanci i Srbi.

Trajalo je to naše dopisivanje naredne dve godine. Puno razmenjenih informacija, osećanja, ideja, slušali zajedno muziku, ukazivali na greške. Jednostavno, puno smo maštali. Bilo je još par seminara na kojima smo zajedno učestvovali, pravili plan kako bi jednom mogli da se vidimo u Prištini, da šetamo, da razbijemo predrasude i sve ostalo što nas deli. Sve do trenutka kada sam napustio Kosovo me je držala želja, a onda se sve ugasilo, isčezlo. Ostala su sećanja kojih se često prisetim, naročito kad vidim  sada već ozbiljne ljude sa kojima sam išao na seminare.

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.