Neefikasnost posredovanja u dijalogu od strane Evropske unije

Evropska unija treba bolje da razume potrebu za aktivnijom ulogom u procesu dijaloga, što podrazumeva neku vrstu posredovanja usmerenog na podsticanje strana da dođu do jednog sporazuma.

0
288

Jedan važan element, koji se, pak, često puta uzima zdravo za gotovo po pitanju dijaloga je sama efikasnost posredovanja u procesu dijaloga od strane Evropske unije. Do sada smo bili skloni tendenciji da mislimo da je napredak dijaloga uslovljen postupcima Kosova i Srbije, ali je važno pripisati jedan deo sporog napretka dijaloga nedostatku efikasnosti od strane same Evropske unije. Nedostatak doslednosti u pogledu zahteva, relativno neagresivan pristup i poteškoće koje izaziva odnos sa liderima odgovarajućih država doveli su do toga da se dijalog i dalje odugovlači i, generalno, da bude neproduktivan do ove tačke gde je stigao.

Jedna karakteristika koja se može uočiti što se tiče procesa dijaloga je i opšti nedostatak doslednosti, ne samo u pogledu postupaka strana, već i agendom same Evropske unije o tome šta je zapravo trebalo da ispune država Kosovo i država Srbija. Sa izuzetkom pitanja priznanja Kosova od strane Srbije, kao teze ovih razgovora i, odnedavno pitanja Asocijacije opština, možemo zaključiti da dijalog nije praćen jasnim i doslednim dnevnim redom i da javno mnjenje nije dobro informisano o tome koja su konkretna očekivanja od Kosova i Srbije. S tim u vezi, ovaj oblik nedostatka jasnih i pre svega doslednih očekivanja šta svaka država treba da ispuni u smeru postizanja sporazuma je dovelo do nedostatka pravca u dijalogu i kao rezultat toga dovelo do jednog odugovlačenja koje se generalno može pripisati poteškoćama EU u upravljanju ovim procesom.  

Drugo, važno je da prilikom merenja efikasnosti dosadašnjeg procesa dijaloga od strane Evropske unije koristimo i jedan standard poređenja. Tačnije rečeno, mi možemo uporediti Evropsku uniju kao primarnog lidera procesa dijaloga sa delimičnim, ali ipak efikasnijim posredovanjem od strane Sjedinjenih Američkih Država. U tom kontekstu, sama činjenica da su SAD u periodu predsednika Donalda Trump-a uspele da „primore“ Kosovo i Srbiju da se dogovore o sporazumu iz septembra 2020. godine, dokazuje da je američko rukovodstvo zapravo znalo da za potrebe dijaloga bude praktično odlučnije. S tim u vezi, politički analitičar Dušan Janjić je izjavio: “Nisam pristalica njegove politike, ali za aktivnosti Trump-a i Grenell-a, vezane za Vašingtonski sporazum, morali smo da kažemo “bravo“. To je dobar primer kako pragmatični, moćni i gladni ljudi vrše pritisak na slične ljude (ne mislim na Hotija) da potpisuju sporazum. Lajčak to, nažalost, nije mogao da uradi; moramo da razmišljamo kako će Evropska unija da funkcioniše, ko će to da uradi u EU, jer Amerika ne može da bude jedini igrač u ovom slučaju.” Dakle, u poređenju sa EU, agresivniji pristup forsiranju rešenja, iako ne savršen, dao je više rezultata od pasivnijeg posredovanja Evropske unije.

Jedan deo neefikasnosti Evropske unije u posredovanju u dijalogu pripisuje se nedostatku sposobnosti predstavnika ove institucije da se približe predstavnicima zemalja koje su u dijalogu. To je više došlo do izražaja kada ocenjujemo posebnu neefikasnost predstavnika Evropske unije u podsticanju srpske države da napravi jedan relevantan ustupak. Isto tako, dolazak Albina Kurtija kao političara sa širokom podrškom u narodu doveo je do toga da ovaj drugi ima krut pristup u pogledu svojih stavova čineći napredak procesa dijaloga uopšteno gledano veoma ograničenim. Na ovaj način, iako države učesnice nesumnjivo utiču na situaciju, bila je potrebna odlučnija uloga Evropske unije da malo efikasnije iskoristi podsticaje i sankcije u skladu sa postizanjem jednog sporazuma.

Konačno, iako se retko govori o efikasnosti posredovanja u dijalogu od strane međunarodne zajednice, tačnije rečeno Evropske unije, deo zasluge za nedostatak rezultata pripisuje se nedostatku efektivnog posredovanja od strane ovog mehanizma. Evropska unija treba bolje da razume potrebu za aktivnijom ulogom u procesu dijaloga, što podrazumeva neku vrstu posredovanja usmerenog na podsticanje strana da dođu do jednog sporazuma. Dosadašnji napredak dijaloga dokazuje suprotno, ali, ako se možemo nadati finalizaciji ovog procesa, onda bi EU trebalo da bude upornija u zahtevima prema učesnicama u dijalogu.
 
Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.