Nije nego

Najavljen je novi sastanak, a do tada ostaje da vidimo da li su i ova dva dosadašnja dala neki rezultat, mada, ako je sudeći po dosadašnjim iskustvima, niti će biti rezultata niti se tome neko nada, ali ostaje čekanje kao jedina neotudjiva svojina nas običnih gradjana, sve ostalo je u pregovorima.

0
153

Prodje i Ohrid, a da stvar bude još gora, nikome ništa nije jasno šta je bila svrha i šta su posledice sastanka. Izjave kao po običaju generalizovane i uopštene sa obe strane. Niko ništa nije potpisao iako su pala čvrsta obećanja u vezi svega o čemu se govorilo na sastanku ali o tome se u medijima govori stidljivo i kroz zube jer je očigledno da nijedna strana nije u potpunosti zadovoljna onim što je tamo postignuto. Iako je okvir po kom se pregovaralo zapravo vid skretanja sa dosadašnjeg puta i modela pregovora, jasno je da novi okvir u sebi nosi veliki teret za obe strane jer od ostvarenja dogovorenog zavisi evropski put obe strane i to nije na nivou insinuacije ili medijske predpostavke već je to odmah nakon par dana od sastanka u Ohridu bila zvanična izjava evropskih zvaničnika pa se samim time uzima kao obavezujuća za obe strane.

I dok i jedni i drugi tvrde da se ništa ne gubi, jasno je da je svrha sastanka i onog u Briselu i ovog u Ohridu bila da se obe strane stave pred jasan stav da niko ne može da dobije sve i niko ne može da izgubi sve. Iako malo teško shvatljivo, jasno je da situacija na terenu ne može ostati ovakva kao sada u nedogled i da stalne pretnje i netrpeljivosti na terenu ne donose ništa dobro nikome, a naročito običnim gradjanima. Polazeći sa tog stanovišta, i  predstavnici SAD i EU su imali jasan cilj a to je da se obe strane makar i pod silom pretnje nateraju na neki vid dogovora pa kakav god on bio. 

Da stvar nakon sastanka bude još gora, obe strane su kao po navici počele da daju izjave koje ne samo što su kontradiktorne i nejasne već i dijametralno suprotne po stavovima u vezi dogovorenog. Dok jedni tvrde da je ovo korak dalje od priznanja drugi tvrde da je de facto priznanje već učinjeno i to, narodski rečeno, na mala vrata. Bilo kako bilo, posledice koje su mnogi očekivali nisu usledile nakon ovog sastanka, a to je prvenstveno promena stava Srpske Liste u vezi učešća na predstojećim izborima na Severu Kosova. Izjave razočarenja, kritike, pa i neko blago upozorenje nisu izostale, ali stav je izgleda konačan pa se smisao sastanka blago smanjio ali i legitimitet izbora takodje. 

Nakon završetka sastanka usledio je niz pozitivnih izjava svih medjunarodnih zvaničnika i njihovih predstavnika u regionu ali očigledno sa ciljem da se obema stranama olakša gutanje gorke pilule pred svojom sopstvenom javnosti koju treba adekvatno ubediti da je postignuto najbolje, i to za svaku od obe strane. Logički nejasno, teoretski nemoguće, zdravorazumski svakako nije ali ipak politički poželjno pa samim time i opravdano. Ono što je svima zapalo za oko je to da su, odmah nakon sastanka i izjava aktera na pomenutom sastanku, sve one pompezne priče i očekivanja, a naročito medijska, splasnula na nivo koji niko nije očekivao jer se nije dogodilo skoro ništa od najavljivanog pa se postavlja pitanje kuda sve ovo vodi ako konkretnih koraka nema.

Ostaje čekanje, i to ono političko jer dogovor je takav da se kroz komisiju koja će biti formirana prati stepen ostvarenja svega dogovorenog pa kroz tu evaluaciju i kazniti ili nagraditi onog koji kasni ili zaostaje ili ko prednjači u ostvarivanju potpisanog. Sudeći po izjavama aktera, svi su sve ostvarili ali druga strana nije uradila ništa. Prebacivanje krivice sa jednih na druge samo otežava celokupan proces, iako je odavno jasno da i jedna i druga strana neke delove dogovora izbegavaju da ostvare jer su politički loši pa se u tom pogledu igra svojevrsna igra ko će prvi i na koji način svojoj javnosti morati da objasni da nismo baš pobedili onoliko koliko smo navijali, i da je politika jedina igra u kojoj obe strane mogu da pobede ili obe strane da izgube i da nikad ne može biti nerešeno. A ako se desi da je nekad nekim slučajem nerešeno, to je samo privid jer tu je onda izgubio narod, jer odavno su rekli da revolucije jedu svoju decu a to je trebalo da nam bude jasno kada su nam obećavali revolucinarna rešenja ali smo mi očigledno kasno shvatili, i pritom mislim i na Srbe i na Albance. Najavljen je novi sastanak, a do tada ostaje da vidimo da li su i ova dva dosadašnja dala neki rezultat, mada, ako je sudeći po dosadašnjim iskustvima, niti će biti rezultata niti se tome neko nada, ali ostaje čekanje kao jedina neotudjiva svojina nas običnih gradjana, sve ostalo je u pregovorima.

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.