Normalizacija odnosa između Kosova i Srbije i rastuća nepredvidivost evropske perspektive

Normalizacija odnosa između Kosova i Srbije je teška u kontekstu rastuće nepredvidivosti evropske perspektive za region.

0
314

(Pisano specijalno za New Perspektivu)

U kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, postojala je nada da će Kosovo i Srbija iskoristiti priliku da zaključe deceniju star dijalog za normalizaciju odnosa između njih sveobuhvatnim i pravno obavezujućim sporazumom, kako to zahteva Evropska unija (EU). Lideri civilnog društva  na Kosovu tvrde da je zbog dešavanja u Ukrajini sporazum između Kosova i Srbije postao hitan, ali izgleda da to mišljenje ne dele ključni akteri u tim zemljama. Kosovo i Srbija, kroz svoje (ne) akcije, sugerišu da su potencijalno u redu sa statusom kvo, jer igra nulte sume dominira nad pristupima u dijalogu. Status kvo je poguban za obe zemlje, ali posebno za Kosovo, kao što je istaknuto u nedavnoj publikaciji dve kosovske nevladine organizacije. Međutim, nije samo rat u Ukrajini taj koji treba da posluži kao poziv buđenja Kosovu i Srbiji da normalizuju svoje odnose, već i rastuća nepredvidivost procesa pristupanja u EU treba da podstakne zemlje Zapadnog Balkana da ubrzaju regionalnu saradnju i sprovedu ključne inicijative, kao što je Zajedničko regionalno tržište (CRM), o čemu se već složilo svih šest vlada u Sofiji 2020. godine. 

Ali, za sada, nijedan razvoj događaja ne dovodi do značajnih promena – koliko vidim – u pristupima ili ponašanju Kosova i Srbije u odnosu na dijalog o normalizaciji. Međutim, čini se da ni u EU nema ozbiljnih promena u odnosu na sadašnje pristupe dijalogu o normalizaciji. Čini se da je upravljanje procesom u cilju sprečavanja bilo kakve eskalacije umesto rešavanja spora trenutno prihvaćena formula. Situaciju u EU delimično napaja nedostatak pritiska koji proizilazi iz nedostatka rezultata u dijalogu ili kada se strane ponašaju konstruktivno. Drugi deo ima veze sa značajnim padom imidža i reputacije EU u regionu, ili dozivljavanjem kao sposobnog i pouzdanog partnera. 

Rešavanje krize kredibiliteta EU na Zapadnom Balkanu važan je deo podsticanja dijaloga o normalizaciji između Kosova i Srbije, a to znači – bar delimično – da EU treba da zaustavi protok ideja koje dovode do toga da Zapadni Balkan sumnja u svoju evropsku perspektivu. Ideja francuskog predsednika Emanuela Makrona o uspostavljanju ‘evropske političke zajednice’,  “drugog nivoa zemalja van bloka koje dele vrednosti i geografiju bloka”, povećala je strahovanja na Zapadnom Balkanu da se EU polako, ali sigurno udaljava od svog obećanja regionu za članstvo. Takve percepcije nesumnjivo doprinose tome kako lideri na Kosovu i u Srbiji pristupaju dijalogu o normalizaciji koji facilitira EU. Solunski samit 2003. godine jasno govori da je cilj procesa evropske integracije regiona ‘konačno članstvo u Evropskoj uniji‘, međutim od tada je samo Hrvatska uspela da se pridruži 2013. godine, a izgledi su postali samo slabiji za ostale. U oktobru 2019. godine, na samitu EU, Francuska je blokirala formalno otvaranje pregovora o pridruživanju sa Albanijom i Severnom Makedonijom, čak i nakon što su se dve strane dogovorile da promene ime zemlje u istorijskom Prespanskom sporazumu postignutim sa Grčkom 2018. godine. Francuski non-paper je tada predložio neke izmene u procesu pridruživanja, koje su u suštini imale za cilj usporavanje pridruživanja. Francusko ‘ne’ Albaniji i Severnoj Makedoniji nazvano je ‘istorijskom greškom’ i smatra se da podriva napredak koji je postignut u regionu u ime članstva u EU. 

Naizgled normativni pristup predsednika Makrona reformisanju procesa pridruživanja, težak je predlog za prihvatiti u regionu, znajući da dve francuske kompanije zajedno sa kineskom firmom rade na izgradnji metroa u glavnom gradu Srbije, Beogradu, dok se sam predsednik Makron prošle godine sastao sa saudijskim prestolonaslednikom Muhamedom bin Salmanom, za koga Zapad kaže da je odobrio ubistvo prognanog saudijskog novinara Džamala Kašogija. Drugim rečima, čini se da nema mnogo ljudi u regionu koji veruju da je ono što Francuska pokušava da uradi sa procesom pristupanja zaista usmereno na to da procedure budu više zasnovane na zaslugama, već se čini da su to taktike za upravljanje unutrašnjom politikom, uključujući i rastući uticaj krajnje desnog populizma u francuskoj mejnstrim politici. 

Posmatrajući ovu situaciju iz regiona, percepcija je da Francuska, izgleda, ne ceni dovoljno kako njihove akcije na „reformisanju“ procesa evropskih integracija utiču na druga pitanja na Zapadnom Balkanu, kao i na ugled i kredibilitet institucija EU, posebno Evropske komisije. U skladu sa tim, s obzirom da se smatra da EU sve više gleda ka unutra, vrlo je verovatno da neće biti značajnih koordinisanih napora od strane EU da se u skorije vreme insistira na sporazumu između Kosova i Srbije. Jasno je da to najviše odgovara predsedniku Vučiću, koji očigledno ne želi sporazum sa Kosovom, s obzirom na pritisak sa kojim se suočava da odobri sankcije Rusiji. Za predsednika Vučića, što duže traje dijalog o normalizaciji, to bolje. Planovi  Srbije da kupi borbene avione Rafale iz Francuske, najverovatnije će doneti dodatnu vrednost i veće razumevanje za Srbiju u pitanjima vezanim za EU, na štetu dijaloga o normalizaciji. 

Kosovo bi trebalo da vrlo pažljivo pročita politički kontekst u EU, istovremeno pristupajući dijalogu za normalizaciju odnosa kao racionalan akter, što znači, da preduzima konkretne korake kako bi ispunilo obaveze sa kojima se zemlja složila u procesu. Od posebnog značaja za slučaj Kosova je da postane snažniji zagovornik regionalne saradnje. S obzirom na to da je evropska perspektiva za Zapadni Balkan u rasulu, moramo da uočimo veću zahvalnost za regionalnu saradnju i spremnost za kompromis kako bismo se prilagodili sprovođenju četiri slobode EU u regionu: slobodno kretanje robe, kapitala, usluga i ljudi. U tom kontekstu, EU i SAD treba da zajednički usredsrede napore da podstaknu (a to može značiti i veću jasnoću o posledicama propusta) implementaciju Zajedničkog regionalnog tržišta, o čemu se već složilo svih šest zemalja Zapadnog Balkana na Samitu u Sofiji 2020. godine. 

(Autor je doktor nauka iz oblasti politike i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Dablinu (DCU) u Irskoj i rukovodilac je istraživanja u Kosovskom centru za bezbednosne studije)