NP Debate: Da li je poslednja kriza u decembru mogla biti izbegnuta?

0
244

Kako se situacija konstantno menja u našem delu Evrope, retko se okrećemo ka prošlim događajima da o njima prodiskutujemo. Upravo to ćemo uraditi danas. Podsetićemo se poslednje krize koja se dogodila u novembru i decembru prošle godine, koju je jedan od posmatraća Balkana opisao kao najozbiljniju krizu na Kosovu u proteklih deset godina. 

Nakon neslaganja Beograda i Prištine oko registarskih tablica i registracije, predstavnici srpske zajednice su napustili kosovske institucije, uključujući policiju i sudstvo. Ovo je bilo praćeno nekim incidentima i situacija je toliko eskalirala da su postavljene barikade, raspoređene su specialne policijske snage i Srbija je stavila vojsku u najviši nivo borbene gotovosti, dok je zapad pozivao na smirenje i deeskalaciju. Ako želite da saznate više o krizi, preporučujem da posetite sajt New Perspektive i pročitate naše redovne mesečne beleške.

Pitanje glasi: da li je poslednja kriza mogla biti izbegnuta? Razgovaraćemo o tome sa Miodragom Marinkovićem, direktorom Centra za afirmativne društvene akcije (CASA), i Ramadanom Ilazijem, glavnim istraživačem u Kosovskom centru za bezbednosne studije (KCSS).

Da li mislite da je kriza mogla biti izbegnuta?

Ramadan Ilazi: Mislim da postoji konkretan odgovor na ovo pitanje, lično mislim da je mogla biti izbegnuta, iako takođe mislim da zavisi od perspektive gledanja na ovo pitanje i od toga sa kim razgovaramo. S jedne strane, kriza na severu Kosova ključala je već neko vreme i to potiče od nedostatka održivog rešenja za situaciju na severu. Takođe potiče od nedostatka jasnoće, sa kojim su se, ja mislim, stanovnici severa suočavali u smislu onoga što ih očekuje i šta je budućnost regiona. S druge strane, imali smo nastojanje vlade da primeni sporazume koji su postignuti u Briselu, ali u kontekstu koji nije bio spreman za primenu takvih sporazuma i izgleda da nije bilo puno konsultacija sa lokalnom zajednicom i lokalnim akterima vezano za to kako pristupiti tome. Tako da, ja mislim da je mogla biti izbegnuta, ali takođe izgleda da su postojali pravi uslovi za neku vrstu eskalacije, opet, usled nedostatka jasnoće kod stanovnika severa u smislu onoga što ih očekuje, ali takođe i nedostatka neke vrste održivog rešenja. Mislim da su sever predugo razvlačili mnogi akteri i nadam se da će kriza rezultirati rešenjem statusa kvo, boljom perspektivom za ljude tamo i boljom budućnošću za njihov region.

NP: Miodraže Marinkoviću, da li se slažete?

Miodrag Marinković: Da, da, za ovo pitanje se slažem, kriza je mogla biti izbegnuta, ne samo da je bilo vremena za razumni kompromis dok se rok približavao, ali je takođe bilo vremena da se razmotri da li je takav rok bio logičan pre svega. Jer problem registarskih tablica je bio uzrok disrupcije na severu. Taj problem je bio na dnevnom redu pregovora od 2016, tako da je bilo dovoljno vremena da se to adekvatno reši. Ali to se, nažalost, nije dogodilo. To mi govori još jednu stvar, da je kriza na severu počela oko registarskih tablica, ali je kasnije posmatrana u okviru mnogo većeg konteksta i to je bilo nemačko-francuski plan i iz tog konteksta mislim da su neki od ključnih aktera međunarodne zajednice videli krizu kao mogućnost za uticaj nad igračima, da se dođe do rešenja. Zato nismo videli brzu akciju međunarodne zajednice i nedostatak brze reakcije je zapravo stvorio mnogo veći problem, da Srbi napuste institucije i kriza eruptira u nešto što do danas nismo rešili.

NP: Koliko je tu bilo spontanosti kod Srba na severu u okviru cele situacije?

Miodrag Marinković: Znate, kažu da nema besplatnog ručka, nema nezavisnih medija, nema spontanih demonstracija. Ovo prilično važi i za severno Kosovo. Proces koji je počeo i nastavljen je krizom na barikadama vodili su srpski politički lideri, očigledno, u koordinaciji sa Beogradom, jer na severu se ništa ne dešava bez koordinacije sa Beogradom. To nije ništa neobično, to je gotovo normalna i očekivana veza između izabranih vođa i biračkog tela sa druge strane. Problem je što je ova politička opcija, dominantna u srpskoj zajednici, ne oslikava u potpunosti opšte potrebe zajednice, već prioritizuje političke interese jedne političke opcije i osobe koja sedi u Beogradu i, iskreno, njihove politike nisu u skladu sa potrebama opšte zajednice.

NP: Zašto Srbi u južnom delu Kosova nisu učestvovali u svemu ovome? Mislim, kako biste to objasnili? 

Miodrag Marinković: Oni su došli na jedan protest, jer je Srpska lista organizovala autobuse za javne službenike i ljudi nisu imali izbora da biraju da li će doći ili ne, ali bili su prisiljeni da dođu na protest jednog dana. Ali, naravno, nisu bili deo barikada i ostatka krize, jer žive u drugom delu. Stavovi srpske zajednice na jugu Kosova su drugačiji jer oni žive u drugačijem društveno-političkom okruženju. Raštrkani su po malim enklavama, nikada nisu bili u poziciji da se odupru integraciji, pritiscima od Prištine, a sever je mogao da se odupre. Društvo na severu je koherentnije, ima jasne veze sa Srbijom, i to je rezultiralo većim otporom ka integraciji u kosovsko društvo. Beograd je to video kao odlično mesto za politički manevar i interes Beograda kada se radi o Srbima na jugu je znatno manji. Čak bih rekao da u ovom trenutku i sa ovom vladom, Srbi južno od Ibra su potpuno zanemareni od strane Beograda. Najočigledniji prikaz takve politike je nominacija plana za teritorijalnu razmenu od strane vlade u Beogradu i predsednika Vučića 2018. godine, plan koji ostavlja kosovske Srbe južno od Ibra u potpuno neizvesnoj budućnosti. 

NP: Ramadane Illazi, da li imate šta da dodate na ovo? Mislim, o spontanosti, i o stavovima Srba na jugu?

Ramadan Ilazi: Mislim da je Miki veoma dobro objasnio, i slažem se, mislim da spontanost ne može biti primenjena. Kako je Miki objasnio, bilo je nekog elementa organizacije, mislim da je bilo mnogo zabrinutosti vezano za druge aktere koji pokušavaju da se uključe, mislim da je naš region veoma privlačan za negativan uticaj drugih aktera. Tako da mislim da je situacija lako mogla da se izmakne kontroli. I situacija je bila veoma opasna i napeta, ali moram samo da dodam da mislim da treba da cenimo to da je proces decentralizacije koji je Kosovo implementiralo na jugu, do nekog nivoa, i ne pokušavam da kažem da je ovo primenjeno u potpunosti, do nekog nivoa je to pomoglo integraciji. Jer situacija na jugu takođe nije bila tako dobra pre ovog procesa. Šta nam ovo govori je da, kada je Kosovo primenilo politike koje su proširile prava nevećinskih zajednica ili stvorilo mehanizme za primenu tih prava, videli smo neke pozitivne rezultate. Jer, setimo se, takođe, da nije bilo lako otići u Gračanicu, a danas je, ja mislim, možete posetiti bez osećanja straha i popiti kafu tamo. Ali, naravno, mislim da šta god se dešava na severu takođe ima uticaj na jug. I zbog novih tenzija mislim da smo videli novu instancu na jugu koja nije bila tako zastupljena, ne mogu da kažem da nije postojala, ali nije bila tako zastupljena u ovom delu. Dakle, mislim da je to dobar primer zašto bi Zajednica opština sa većinskim srpskim stanovništvom potencijalno mogla imati sličan efekat. 

NP: Vraćamo se opet na krizu, da li je bilo koja strana išta dobila od krize?

Ramadan Ilazi: Moje obrazovanje je u polju mira i konflikta. Ono što tu naučite jeste takozvani „obostrano povređujući zastoj“, strategija koju često strane koje su uključene u zamrznuti konflikt, konflikt ili proces izgradnje mira na neki način, stvore obostrano povređujući zastoj kako bi podstakle druge aktere da intervenišu, ili kako bi nametnule hitnost rešavanja situacije. Dakle, gledajući sada na razvoj situacije, mislim da se na severu dogodio obostrano povređujući zastoj, povređujući i Kosovo i Srbiju. Status kvo je veoma opasan, posebno za Kosovo. I, znate, vidimo, na primer, druge delove Evrope, sa rastućim tenzijama, Transnistrija, Nagorno Karabah, dakle, zamrznute konflikte u Evropi, mislim da postoji potencijal eskalacije i na severu. Tako da, smatram da smo dobili novu priliku za održivo rešenje, barem na neko vreme, ili promenu statusa kvo, što znači kretanje ka novom statusu kvo, jer je stavljeno do znanja da nema rešenja koje bi se kvalifikovalo kao konačno i održivo rešenje. Ali, ono što je nama predloženo, mislim, obema stranama, je jasan izbor između pokretanja obe zemlje prema evropskoj integraciji, ili da ostanemo na statusu kvo i sa ovakvim tenzijama i eskalacijama koje se stalno ponavljaju i rizikuju regionalne komplikacije. Dakle, ne mislim da ima bilo kakvog benefita, zapravo, ako gledate iz perspektive Kosova, situacija na severu je još gora, više nemamo efektivno prisustvo Kosovske policije tamo, a bilo je, Miki će znati broj, oko 1500 policajaca, ili manje od toga, ali je stotine policajaca sa severa dalo otkaz. Takođe smo imali otkaze iz institucija, i tako dalje. Na neki način, mislim da se situacija promenila na gore, ali je stvorila novi trenutak, šansu za proces koji bi mogao potencijalno promeniti status kvo, ponavljam, Miki je pomenuo francusko-nemački predlog, ili nemačko-francuski predlog. Izgleda da obe strane žele ovaj sporazum, i videćemo u narednim danima šta će se dogoditi. Ali, mislim da je izbor jasan. Ili to, ili izolacija za obe zemlje i posledice u vezi sa evropskom integracijom. Dakle, drago mi je da čujem da se naša vlada sada ne protivi ovom planu i ostaje da vidimo šta će se desiti, ali bez obzira na planove, izvinjavam se što dužim, želim da naglasim da je prošlo već 24 godine, je li tako, drugačije realnosti na severu, i bez obzira na to šta se potpiše na papiru, u kancelariji, implementacija na terenu će biti veoma važna. Mora da postoji puno mera za izgradnju poverenja kod građana na severu, i mora da se zauzme pristup pomirenja, jer neće biti lako promeniti status kvo preko noći. Građani na severu su bili manipulisani, ja mislim, već dugo godina, u različitim procesima, i ne mislim da je situacija tamo bila za njih onakva kakva neki na Kosovu veruju da je bila, prijatna, ili tome slično. Ali, lično sam video da je situacija veoma teška za sve građane tamo, takođe. 

NP: Miodraže Marinkoviću, šta vi mislite o tome? Mislim, da li je bilo koja strana išta dobila?

Miodrag Marinković: Slušajte, jedino što smo dobili je ono što se nije desilo, a to što se nije desilo je otvoreni konflikt u kojem bi neko bio povređen. To smo dobili, zapravo shvatanje sa obe strane da ako ne postoji dijalog i proces kontrole u odnosima između Srba i Albanaca na Kosovu, može lako doći do nečega što niko ne želi da vidi. Ako postoji bilo kakva dobit, mislim da je i za međunarodnu zajednici i sve zainteresovane strane upravo to dobit – realizacija da se stvari mogu pogoršati veoma lako. Što se tiče određene strane, ne vidim nikakvu drugu dobit. Na primer, čak bi video gubitke u ovoj situaciji. Dani verovatno zna bolje o percepciji kosovskih Albanaca o Kurtijevoj politici u ovoj krizi, ali iz naše perspektive, mislim da je Kurti izgubio puno toga. Izgubio je priliku da se predstavi kao odgovoran lider srpskoj zajednici. Zapravo, njegove akcije su podstakle animozitet mnogo većih razmera nego ranije. I ako vidite, sam koncept, još od samog početka Kurtijevog pokušaja rešavanja problema na severu, mi nazadujemo kao društvo. Vratili smo se u 2011. kada nije bilo Srba u institucijama, kada nije bilo Srba u pravosudnom sistemu i tako dalje. Postojao je dualizam institucija, i ako se nastavi da se tako gleda na to, mislim da možemo nazadovati do 1999, a nadam se da nećemo. Što se tiče Beograda, on je pretrpeo očigledni gubitak, Beograd bazira svoju kosovsku politiku uglavnom na PR-u i manipulaciji naroda i glavna poruka Srbima sa Kosova tokom barikada bila je: “nema predaje, mi ćemo vas zaštititi” i onda je bila šarada pokretanja vojnih snaga za koje svi znaju da neće nikada biti upotrebljene u ovom konfliktu, ali bilo je to samo za pokazivanje. Ali, zapravo, to je povećalo očekivanja ljudi. I u trenutku kada ih je pogodila realnost, a realnost je da Vučić naravno neće učiniti ništa što bi antagoniziralo njegove zapadne, čak bih rekao tutore u ovoj situaciji, jer su potvrdili njegovu autokratsku politiku, što se koristi u sporazumu između Kosova i Srbije. Dakle, kad se ovo desilo, bilo je puno razočarenja politikom Beograda, a bilo je takođe prostora da se različite ideje ponovo jave, a neke od njih su veoma strašne, čvrste pozicije, koje zapravo mogu značajno produbiti krizu. 

NP: Da li mislite da su obe strane naučile lekciju da ne upadnu za nekoliko meseci u neku sličnu krizu? 

Miodrag Marinković: Mislim da sam odgovorio na to u prethodnom odgovoru, kad sam rekao da kompromis nema alternativu jer to je nešto što su svi naučili u ovoj situaciji, kao i to da, ako nema takvog procesa, koji dovodi diskusiju za sto, lako možemo skliznuti u nešto što niko ne želi da vidi, proteste i nestabilnost na terenu i neko bi izbgubio glavu. 

NP: Hvala, Miodraže Marinkoviću. Ramadane Ilazi, želite li nešto da dodate?

Ramadan Ilazi: Mislim da ako se ne potpiše sporazum, neizvesnost će rasti. Ako raste neizvesnost, to će doneti više tenzija, više nepredvidivog ponašanja, tako da se nadam da će ovaj sporazum biti potpisan, da će nemačko-francuski predlog biti prihvaćen, ne samo zbog naših potreba da povećamo potencijal za integraciju, već takođe i zbog toga što ako ne pronađemo neku vrstu rešenja, barem privremenog rešenja dok se ne postigne neko održivije, onda smatram da nećemo napredovati u evropskoj integraciji. A mislim da izolacija nije opcija ni za Kosovo, ni za Srbiju. A posebno smatram da je za Kosovo ključno da napreduje u integraciji u međunarodnu zajednicu, tako da je to što ja mislim da će ovaj sporazum doneti. I, takođe, mislim da može doneti više izvesnosti  i predvidivosti integracije i toga da se krećemo ka nekom rešenju, jer videli smo da kada se strane ne kreću u tom smeru, građani će reagovati na ovaj nedostatak izvesnosti. Od 2014. godine bili smo u ne baš dobrom procesu normalizacije odnosa, ali svaki put kad je bilo pozitivnog razvoja u procesu, to je promenilo raspoloženje, kontekst, i uopšte gledano, atmosferu u društvu o tome u kojem pravcu zemlje i društva idu. Mislim da nam je to potrebno, u suprotnom, posledice na međunarodnom i domaćem polju će biti veoma, veoma opasne i već smo videli da veliki broj ljudi pokušava da napusti ovaj region u nadi za bolju budućnost i mislim da će više kriza samo ohrabriti više ljudi da izgube svaku nadu za pozitivne promene.

NP: Miodrag Marinković iz Centra za afirmativnu socijalnu akciju (CASA) i Ramadan Illazi iz Kosovskog centra za bezbednosne studije (KCSS) u mini-debati New Perspektive.