NP Interview: Ivan Nikolić, CSD

0
270

“Imali smo sjajne primere nastavka prijateljstava koja su uspostavljena na našim treninzima i veoma sam srećan kada vidim na društvenim mrežama da se i dalje druže ili komentarišu jedni drugima objave i šale se,” kaže Ivan Nikolić, iz nevladine organizacije Komunikacija za društveni razvoj (CSD) u Gračanici.

U razgovoru za New Perspektivu (NP), on dodaje da je to ipak veoma spor proces, i umesto da biva podstaknut, on se usporava svakoga dana.

Nikolić živi i radi u Gračanici, važnom centru za srpsku zajednicu na Kosovu, koja se graniči sa Prištinom. Na početku, on odgovara na pitanje – koliko interakcija postoji između ove dve urbane oblasti?

Nikolić: Pokušaću da objasnim kako izgleda situacija i potpuno je drugačija od onoga što očekujemo. To bi trebalo da bude veoma normalno, da smo blizu prestonice i da sve dobro funkcioniše, ali nažalost nije tako. Gračanica je prilično odvojena, u fizičkom smislu, ne toliko kao ranije; zaista moram da naglasim da su ti odnosi mnogo, mnogo bolji nego što su bili posle sukoba. Mislim, prošlo je 20 godina, tako da je to normalno na neki način. Srpska zajednica u Gračanici je veoma zatvorena zajednica iz mnogo razloga. Postoji ogromna interakcija između Srba i Albanaca, Gračanice i Prištine, okolnih sela i tako dalje. Ali ove interakcije su mnogo više zasnovane na biznisu. Nekako nedostaju te prijateljske interakcije. To kažem zato što pripadam, nažalost, retkoj grupi mlađih ljudi (nisam više toliko mlad), koji zaista imaju puno prijatelja u albanskoj zajednici, jer sam u civilnom društvu možda 15 godina, tako da imam puno prijatelja u Prištini. Tako da mi je prilično normalno da popijem kafu u gradu, da se sastanem sa nekim mojim albanskim prijateljima i obratno; vrlo često me posećuju moji prijatelji iz Prištine u Gračanici, itd. Što nije slučaj sa mnogo mojih prijatelja u okolini. To može biti slučaj sa starijim generacijama koje su izgradile te odnose ranije, pre sukoba i sada ti odnosi ostaju još uvek pozitivni. Još uvek su funkcionalni. 

Imamo starije ljude koji se i dalje nekako druže i viđaju, ali nažalost to se dešava manje nego što bi trebalo. Činjenica da je Priština blizu pomaže nam kao zajednici da priđemo institucijama, da završimo svoje obaveze. Ali, posle procesa decentralizacije, Gračanica je postala opština, tako da čak ni te stvari nisu toliko vidljive i ne dešavaju se tako često. Kada kažem da smo mi kao srpska zajednica zatvoreni, ne znam kako to da kažem, ali, ne želim da svaljujem krivicu ni na koga; ali ljudi u Gračanici su okruženi uglavnom srpskim medijima. Oni nastavljaju da žive kao i pre ’99. godine, gledaju srpske vesti, a, u veoma retkim slučajevima, možda i RTK. Još uvek ne priznaju činjenice na terenu. Imali smo glup primer iz istraživanja od pre nekoliko godina, kada smo pitali obične ljude za imena predstavnika u institucijama Prištine, ko je predsednik Kosova, ko je premijer, ili ministar konkretnog ministarstva i rezultati su bili užasni, nisu znali. Većina ih nije znala. Ljudi koji se bave medijima, politikom, civilnim društvom znaju; obični ljudi ne. 

Sa druge strane, imali smo puno multietničkih projekata, dovodili smo mlade ljude iz Prištine ovde, vodili ljude iz Gračanice u Prištinu; družili se kroz posebne projektne aktivnosti i razne teme. Ono što je za mene interesantno je da se mladi ljudi iz Gračanice i dalje ne osećaju mnogo bezbedno da idu u Prištinu tek tako i to zbog svog okruženja. I jedan odgovor je bio veoma smešan, jedan momak je rekao “ne osećam se nesigurno što dolazim u Gračanicu, ali šta da radim u Gračanici koja ima malo kafića, imam sve u Prištini”. Tako da nema potrebe da on dolazi i upoznaje ljude. Zašto se ti mladi ljudi još uvek na neki način plaše — ne kažem da je to glavni razlog, sloboda kretanja je mnogo, mnogo bolja nego što je bila ranije — ali nažalost veliki broj incidenata se i dalje dešava. Da vam dam primer, pre nekoliko dana, groblje u Kišnici, kod Gračanice, koje posećuju Srbi, uništeno je tokom noći i ovakvi incidenti se dešavaju svakog dana, ne tako često u centralnom delu Kosova, ali se dosta odražava u medijima, posebno u društvenim medijima, tako da nas to nekako vraća nekoliko koraka unazad.

NP: Moja sledeća pitanja su bila o tome kakav je stav među vašim sugrađanima u vezi sa pitanjem obnove odnosa između dve zajednice, ali mislim da ste do sada odgovorili.

Nikolić: Da dodam rečenicu, i ovo dolazi iz mog iskustva. I albanska i srpska omladina, ponašaju se potpuno normalno ako su na nekom neutralnom mestu, kada nema uticaja spolja. Bili smo u Makedoniji, Crnoj Gori, Albaniji, ponašali su se potpuno drugačije. Oni se brinu o činjenici da neko ne kaže nešto, znate. Imali smo sjajne primere nastavka prijateljstava koja su uspostavili na našim treninzima i veoma sam srećan kada vidim na društvenim mrežama da se i dalje druže ili komentarišu jedni drugima objave i šale se. Ali opet, mislim da je ovo veoma spor, spor proces, i umesto da se ovaj proces podstiče, on se usporava svakog dana. I jedna veoma, veoma važna činjenica je najnovija kosovska vlada i izjave premijera Aljbina Kurtija i predsednice Vjose Osmani, koje su prilično radikalne prema srpskoj zajednici. Stalno pominju genocide i slične radikalne stvari i mislim da to prilično usporava proces pomirenja i nastavak izgradnje odnosa između zajednica.

NP:
Da li osećaju da imaju glas koji treba da se čuje? 

Nikolić: Apsolutno da i jedan od glavnih zaključaka iz naših aktivnosti je da i Albanci i Srbi, i Romi i druge zajednice, imaju potpuno iste probleme. Svi oni se žale na loše obrazovanje, ekonomski razvoj, nezaposlenost. Ovo je definitivno tačno.

NP:
Šta je, po vama, najbolji put napred da se pomogne u negovanju dobrih odnosa između zajednica?

Nikolić: Imali smo dosta multietničkih projekata sa sličnim ciljem, jedan od naših poslednjih projekata u poslednjih nekoliko godina bio je “Mi smo mogli, vi bi trebalo”, bila je to knjiga sa stotinama slika Albanaca i Srba zajedno pre sukoba, prijatelja, komšija, kolega. Uspeli smo da nađemo mnogo njih i dali su nam svoje komentare. Dakle, konačno smo napravili foto-knjigu sa video dokumentarcem o ljudima koji pričaju o svojim pozitivnim odnosima u multietničkom i zajedničkom životu pre sukoba. Čuli smo vrlo lepu rečenicu kada je jedan momak [Srbin] rekao: “Naš stan nikada nije bio zaključan za naše albanske komšije, kako bi bez kucanja mogli da uđu, samo da uzmu šećer”. Dakle, pokušavali smo da poguramo ovu vrstu pozitivnih priča samo da bi se te zajednice približile. Ali opet, to su veoma mali koraci i mi kao civilno društvo nismo dovoljno jaki da se borimo sa tim ozbiljnim problemima kada imamo, na drugoj strani, te političare. Ne kažem samo za albansku stranu, već za sve političare, koji nas redovno bombarduju govorom mržnje itd. Trebalo bi više da namećemo takve stvari i sve to je veoma spor proces. Kao da provodimo mnogo vremena pokušavajući da zalečimo ranu, ali to nije tako lako. 

Daću vam jedan primer. Imam sjajne albanske prijatelje, pijemo zajedno i družimo se, nikada ne dotičemo osetljive teme jer znamo da se ne slažemo oko tih stvari, kao da je to naša granica. Čak i kada se napijemo zajedno, samo se šalimo, u redu, sve je kul, ali nećemo da pričamo o ratu ili politici, jer imamo potpuno različite stavove.

NP:
Šta je sa jezikom… osetljiva tema u multietničkom okruženju. 

Nikolić: Jezik nije osetljivo pitanje, organizovali smo dve serije kursa albanskog jezika u Gračanici, imali smo više od 50 polaznika. Čak sam i ja učestvovao na jednom od kurseva, nisam bio toliko dobar đak, tako da je moj albanski veoma osnovni. U smislu da znam da naručim ručak u nekim odličnim restoranima u Prištini. Ljudi su veoma svesni činjenice da će tim putem lakše dobiti posao, da će ljudi u turizmu privući više gostiju. Imamo veoma dobar primer u jednom restoranu u Gračanici, “Etno kuća”, gde vlasnik insistira na činjenici da njegovi konobari govore albanski jer su mnogi njegovi gosti Albanci. Dakle, jezik je problem, svi pričamo na engleskom, mislim da imam samo jednog albanskog prijatelja koji govori srpski, sa svim ostalima govorim engleski, nažalost. Oni govore i mešaju rečenice, ali to ne ide kao ovaj razgovor koji vodimo. Učenje albanskog jezika u srpskoj zajednici više nije tabu, mogu da garantujem, jer kada smo organizovali te kurseve — oni su bili besplatni — i to je privuklo više ljudi nego što smo mogli da prihvatimo. 

Postoji veoma pozitivan primer opštine Gračanica koja organizuje redovnu obuku na albanskom jeziku za svoje osoblje. Postoji odličan program stažiranja u jednoj od nevladinih organizacija u Gračanici, čiji program radi već nekoliko godina i glavna komponenta izgradnje kapaciteta njihovih pripravnika je učenje albanskog i engleskog jezika. To su veoma pozitivni primeri.

(Video) NP Interview: Ivan Nikolić, CSD