Ograničeni život

Dok političari koriste ove trenutke da propagiraju svoju nacionalističku politiku, valja reći da je običnom čoveku, naročito na severu, dosta. Dosta barikada, zaustavljanja života, dosta specijalnih jedinica, nebitno sa koje strane. Sever bi hteo malo normalnog života, malo prestanka konstantne traumatizacije i iskorišćavanja naroda zarad političkih poena.

0
332

Surovo je podsetio taj ponedeljak, dvadeseti septembar ove godine, na ono kasno leto 2011. kada je sever Kosova bio apsolutno zatvoren na nekoliko meseci; specijalne jedinice ROSU zabarikadirane a ljudi pod tenzijom i strahom. Koliko god da smo se nadali da se ta 2011. neće ponoviti, jer nam je svima život bio u potpunoj blokadi, on se u drugačijim uslovima i kontekstu ponovo ponavlja. 

Nakon što je Kosovo odlučilo da uvede reciprotet Srbiji na tablice vozila i nakon što je istekao Briselski sporazum kojim se korišćenje srpskih tablica na severu reguliše, umesto da mirno prođemo kroz tranziciju po ovom pitanju, zaglavili smo u još jednu eskalaciju, kako se to ovih dana naziva. Naime, kada je Kosovo otpočelo sa sprovođenjem reciproteta, na sever su umesto zamena tablica poslate specijalne jedinice kosovske policije a građani severa su na to reagovali organizovanim, masovnim okupljanjima i barikadama na prelazima Jarinje i Brnjak. Od prošlog ponedeljka, sever Kosova je skoro pa bez normalnog života, javnog prevoza, i u Srbiju se prelazi ili preko alternativnih prelaza ili pešaćenjem preko prelaza. 

Teško je da se ne zapitamo gde ovo prestaje? Gde normalan život počinje? Kada se završavaju eskalacije, napetosti, specijalne jedinice, barikade? Kada počinjemo konačno da živimo? Utisak je da život na severu Kosova nikad nije bio unormaljen i nikada nije imao svoj redovan tok jer je uvek bilo pitanje kada će se nešto novo desiti, kada će političari rešiti da nas iskoriste kao topovsko meso za još koji politički poen. Kao i sada. Dok su Srbi sa severa na barikadama uglavnom po radnoj obavezi, kosovska strana šalje specijalne jedinice policije a Srbija u Rašku vojne snage i tenkove. Dok helihopteri sa srpske strane nadleću prelaze, normalizacija života deluje sve dalje, a korišćenje naroda još jednom sve prisutnije. Da li su ovog puta u pitanju izbori na Kosovu, da li je ova eskalacija, kako je zovu, način da se postignu neki dogovori u Briselu ili možda nešto sasvim drugo, ostaje upitno ali je činjenica da isključivo uništava fragilne odnose između Srba i Albanaca i stopira život na severu Kosova. 

Apsolutno je sablasno prošetati severom ovih dana. Kafići i restorani bivaju zatvoreni već oko 15h, ljudi isključivo pričaju o tome šta može da usledi i planiraju prelazak u Srbiju ili pešačenjem ili alternativnim prelazima. U svemu tome, najveći problem je što su ovakve situacije normalizovane. Haos je normalizovan, vanredno stanje, eskalacije, oružje i zveckanje istim. Ovo je na kraju dana ne život, nego ograničenje života. Ovo nije život, ovo je preživljavanje. I svima nam ga, kako se to u narodu kaže, preko glave.

Dok političari koriste ove trenutke da propagiraju svoju nacionalističku politiku, valja reći da je običnom čoveku, naročito na severu, dosta. Dosta barikada, zaustavljanja života, dosta specijalnih jedinica, nebitno sa koje strane. Sever bi hteo malo normalnog života, malo prestanka konstantne traumatizacije i iskorišćavanja naroda zarad političkih poena. Mi bismo malo normalnog života, ali izgleda nikog više nije briga za to. Mi bismo samo malo da živimo.

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.