Tri fundamentalna načela po pitanju dijaloga

Dosadašnji dijalog između Kosova i Srbije pokazao se kao proces kojem nedostaje ne samo supstanca, već, u isto vreme, i koherentnost i osnova na kojoj bi ovaj proces trebalo da se vodi.

0
259

Da bi dijalog Kosova i Srbije imao veći stepen efektivnosti, u smislu dostignuća koja su konkretnija, neophodno je da se njime upravlja jasnim vodećim principima. Tačnije rečeno, važno je da obe zemlje budu posebno pažljive u vezi sa tri ključne tačke: dijalog se odvija između dve države koje imaju neosporan suverenitet, obe države moraju imati evropsku perspektivu i isto tako treba da imaju u vidu njihovu potrebu da budu konstruktivne u smislu da njihove radnje treba da pokažu volju da se proces potisne napred, a ne da budu razlog za zastoj. 

Prvo i možda najproblematičnije načelo po pitanju dijaloga Kosova i Srbije jeste pitanje suvereniteta dveju država. Tačnije rečeno, tema u dijalogu Kosova i Srbije treba da bude priznanje Kosova od strane Srbije, a ne dovođenje pod znakom pitanja kosovske državnosti. Svaki pokušaj da se dijalog ne smatra procesom koji se odvija između dve jednake strane (jedne države i druge države sa suverenitetom za koji se pretpostavlja da je delimičan) pretvara se u direktan preduslov za blokiranje procesa dok će, s druge strane, naići na pravedan otpor države Kosovo koja već poseduje dovoljno argumenata o svom statusu države i to pitanje, pre svega, treba da pripadne prošlosti. Čak i konceptualni problemi kao što je sugestija Ivice Dačića za promenu imena Republike Kosovo predstavlja pokušaj narušavanja dovoljno konsolidovanog suvereniteta Republike Kosovo i što na taj način predstavlja jasan pokušaj da se proces unazadi oštećenjem osnove pregovora: pretpostavke da su ključna pitanja poput imena republike i suvereniteta završena pitanja.  

Drugi nepobitni princip dijaloga Kosova i Srbije je isto tako njihova evropska orijentacija. Dakle, treba jasno staviti do znanja da obema zemljama, Kosovu i Srbiji, treba da bude jasno da dijalog, osim postizanja sporazuma koji kulminira uzajamnim priznavanjem dve zemlje, treba takođe razumeti i na jedan utilitaran način – dijalog treba da služi evropskoj orijentaciji dve zemlje. U stvari, videvši spor napredak ka integraciji dve zemlje u Evropsku uniju, evidentno je da ponašanje Kosova i Srbije, koje je gotovo isključivo usmereno na zaštitu uskih državnih interesa, ima direktan uticaj na put obe zemlje ka Evropskoj uniji. Štaviše, sama integracija u strukture EU je postala više kao retorika i ne postoji konkretan podsticaj od ove institucije da postavi jasne kriterijume koji bi odražavali tačku u kojoj se nalaze Kosovo i Srbija na svom putu ka integraciji.

Treći suštinski princip koji treba da vodi pitanje dijaloga između Kosova i Srbije je ideja konstruktivnosti. Konkretnije rečeno, ponašanje Kosova i Srbije treba da doprinese postizanju rezultata u tom procesu. Obe države moraju da budu svesne svojih grešaka u svom pristupu. Država Srbija mora da uzme u obzir nesprovođenje dogovora i stalno lobiranje protiv Kosova a sada i intervencije u samom imenovanju ove države. S druge strane, država Kosovo mora imati dovoljno fleksibilan pristup koji će uzeti u obzir ideju da eventualni i neprijatni kompromisi mogu biti epilog ovog procesa. Uglavnom nekonstruktivan pristup država se nastavlja i fokusira se na očuvanje narativa o pravednosti zahteva svake države, ali on se do sada pokazao neproduktivnim.

Dosadašnji dijalog između Kosova i Srbije pokazao se kao proces kome nedostaje ne samo supstanca, već, u isto vreme, i koherentnost i osnova na kojoj će ovaj proces morati da se vodi. Može se pretpostaviti da jednakost državljanstva, evropska perspektiva i konstruktivnost kao mehanizam delovanja mogu i treba da služe kao osnova delovanja obe države. Sva ova tri elementa su do sada predstavljala značajne nedostatke u dijalogu, a samim tim i razloge za zastoj procesa.

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.